Gost autor:
AnaWithAFamily-
NameTooHard-
ToPronounce
Priznajem, imala sam neke druge planove. Trebalo je da idem na kongres Britanskog udruženja endokrinologa i moja prezentacija je trebalo da bude baš tog dana. Međutim, dok sam gledala Jack Bauera kako spasava svet, pukao mi je vodenjak. Ali, ništa od kontrakcija. Pozvala sam babicu i ona mi je rekla da dođem na pregled. Tu počinje moja priča u kojoj su u glavnim ulogama:
Baby WithaFamilyNameTooHardToPron (Pepi)
Pažljivi Muž (u daljem tekstu kao Pažljivi)
Srpska Majka (u daljem tekstu kao Majka)
Polifunkcionalna dvadeset-i-nešto-godišnja Babica
Porodilja tj. ja
Otišli smo u našu lokalnu (NHS) bolnicu. Tamo su me pregledali, uradili CTG. Pepi nije pokazivao znake zainteresovanosti za upoznavanje. Babica mi je rekla da mogu da idem kući, da će mi biti prijatnije nego da spavam u bolnici, i da dođem odmah u slučaju kontrakcija, bola, krvavljenja ili pre isteka 24h da mi daju antibiotike zbog isticanja plodove vode.
Majka tu već počinje da paniči. Pita me zašto nisam rekla da sam lekar, zašto nisam videla doktora, zašto me vraćaju kući kad se već porađam... Ja joj objašnjavam da nema razloga.
Sutradan ujutro dolazi Annice da me vozi na kongres. Dok pijemo kafu, ja joj objašnjavam da je došlo do promene plana. Ona je oduševljena, pita me da li može da kaže ljudima na kongresu. Što da ne. Srbi su mahom egzibicionisti kad su medicinske stvari u pitanju.
Uveče odlazimo ponovo u bolnicu, primaju me na odeljenje i uključuju antibiotike. I dalje ništa od kontrakcija. Objašnjavaju mi da dvoje ljudi može da prisustvuje sve vreme dok se ne porodim, a posle samo partner. Pažljivi i majka nisu sigurni šta bi hteli, ali ne žele ni da me ostave samu. Masiraju me, svako po jednu nogu, ja se smejem, hoće da me slikaju. Tražim da platim za privatnu sobu. Kažu nema potrebe i tako su nameravali da me stave u privatnu sobu jer je jedino taj krevet bio prazan. Babice dolaze na 6 h da mi daju antibiotike i pitaju za kontrakcije. Ja ništa. Uključuju CTG. Pepi ništa. K'o bubreg u loju. Inače dolaze svaki put kad pritisnem dugme. Kažu da ako me nešto boli mogu da uzmem kod partnera dosta popularnu varijantu analgetika - gas smejavac, paracetamol i/ili kodein. Kažem da nema potrebe jer ništa ne osećam. Pažljivi i mama ujutro odlaze da se istuširaju i nešto pojedu. U porođanjim salama je gužva, ja ću biti na redu čim bude bila neka slobodna ili se situacija promeni. Malo sam nestrpljiva, ali kapiram da je sve u redu, da ima hitnih slučajeva, a ja to nisam.
Van bolnice, panika se širi. Srpski otac se nervira što nisam videla doktora, što nešto ne preduzimaju. Ja udobno obavljam svoju rutinsku jutarnju korespodenciju putem interneta. Javljam šefu da će morati on da prezentuje umesto mene jer imam drugih obaveza.
Par puta me odvode u salu za porođaje, isključivo jednokrevetnu prostoriju sa CD plejerom i babicom koja je zadužena samo za tu prostoriju. Kad babica ide na pauzu, dolazi druga da je odmeni. Tu prvi put, na veeeeeliko zadovoljstvo Majke vidim doktora. Tek drugi put od pucanja vodenjaka (ili treći put od početka trudnoće) me pregledaju vaginalno. Ne otvaram se, imam neke smešne kontrakcije, beba super, verovatno će morati da mi indukuju porođaj ako se nešto ne desi. Kaže mi babica da nije loše da uzmem nešto protiv bolova jer će se sigurno pojaviti. Nudi mi kokodamol (kombinaciju paracetamola i kodeina). Ja joj kažem da hoću samo paracetamol, pošto nikad nisam uzimala ništa jače, da me ne ošamuti. Kodein je inače sličan morfijumu, samo što mu je ime bezazlenije. Kaže babica:
- Uzmi, uzmi... Nikad pre se nisi ni porađala.
Poslušam je i samo što se nisam onesvestila, počela sam da zaplićem jezikom. Kažem da neću moci da sarađujem ako mi to opet budu dali i slažemo se da mi daju epidural. Dolazi anesteziolog (lekar na specijalizaciji) i stavlja mi iglicu. Objašnjava da treba da kažem svaki put kad osetim bilo šta nalik na kontrakciju da mi povećaju dozu. Neću moći da ustajem, pa će morati da mi s vremena na vreme stavljaju kateter. Pristajem. Osećam da mi trne sve od struka na dole. Priključuju mi indukciju. Dozu će podešavati na svakih pola sata. Ostajem sa Pažljivim, Majkom i Babicom, koja je zadužena samo za mene tokom porođaja i sa nama je sve vreme, podešava doze, prati CTG, svima sve objašnjava i u trenutku pita :
- Može kafa I sendviči?
Majci prvo nije jasno koga ona to pita. Zna da ja ne treba sad više da jedem za slučaj da moram na carski rez. Objasnim joj da Babica pita njih dvoje. Kaže:
- Umorni ste. Već ste 2 dana ovde, niste ništa jeli...
I donosi sendviče. Pažljivi objašnjava da će se on ograničiti da sedenje u ćosku sobe i puštanje muzike. Babica pita ko će da seče pupčanu vrpcu. Majka volontira.
U međuvremnu sam se otvorila. CTG registruje kontrakcije u pravilnim intervalima. Babica mi objašnjava kako da se napinjem, na njen znak pošto slabo osećam kontrakcije i na koju tačku da se fokusiram.
To traje negde oko 2 sata. Pepi u jednom trenutku uprkos instrukcijama da usporim izleće kao Supermen. Stavljaju mi ga na grudi. Pažljivi plače od sreće. Mi smo prljavi i srećni. Ostajemo tako dok izlazi posteljica i jos 2 sata nas ne diraju dok uživamo u maženju. Pepi nije zainteresovan za grudi, ali mu je lepo. Malo je mali. Ja ga zagledam pažljivo i sad već (i)racionalno pokušavajući da se uverim da je sve ok, imali smo malo problema tokom trudnoće, ali dovolno smo jaki i sve smo prošli manje-više prirodno i potpuno neverovatno prijatno.
Nije bilo ni brijanja ni klistiranja. Bilo je nekoliko epizoda u kojima je babica uklonila diskretno ono što se ne gleda i tiho mi rekla da je to dobar znak da guram u pravo mesto i da beba napreduje kroz porođajni kanal. Takođe, nije bilo ni epiziotomije.
Svi kažu da je porođajni bol nešto najteže u životu. Neki kažu da je "žena na porođaju najbliža smrti". Nit me je bolelo, nit sam bila blizu smrti. Šta više. Bilo je fantastično lepo za sve nas. Mnogo smo zahvalni našoj skoro maloletnoj, ali potpuno kompetentnoj Babici.